news-details
Lice

Sve pasije Vlada Lukšića: zavičaj, šah, tradicija, umjetnost...

Mnogo je načina da se opiše Vladimir Lukšić, i opet, nijedan neće sažeti širinu duha ovog vedrog 80-godišnjaka: svima znani Vlado, u Baru je podjednako cijenjen i kao ekonomista po struci, i kao pasionirani šahista, ugledni intelektualac i humanista, ali i kao hroničar, publicista, te poznati ljubitelj slikarstva i kolekcionar.

Svim svojim životnim pasijama posvetio je u prethodnih pedesetak dana i dodatno vrijeme, tako da nije imao ni trenutka da razmišlja o koronavirusu: sam kaže- u svom domu proveo se „sasvim fino“.

-U svakom slučaju, bilo je zanimljivo. Čitao sam mnogo novine, ali i nekoliko knjiga, izdvajam "Vrijeme koj e se udaljava“ Mirka Kovača, roman „Yugoslav“ Ane Vučković koji je bio u konkurenciji za NIN-ovu nagradu, ponovo pročitao pjesme Igora Vasiljeva. Dosta sam se zanimao šahom, sa Lukom i Davorom Draškovićem, i Ljubom Živkovićem, razmjenjivao sam šahovske studije, ujutro bismo jedni drugima diktirali telefonom postavke zadataka, pa se javljali kada ih riješimo-opisuje svoje „korona dane“ Vlado Lukšić za Feral.bar.

U ovom vremenu izolacije, naviše su mu nedostajali šetnja i društvo prijatelja, „ovo ostaio je sve bilo tu“,. Društvo mu je pravila muzika- Zafir Hadžimanov, Oliver Dragojević, "Ća je život vengo fantazija"... a kako mu je supruga Gordana kupila tablet, obnovio je „neke tajne šaha Bonje Ivanovića“.

-Pratio sam preko interneta uživo i zanimljivo takmičenje po ubrzanom tempu koje je organizovao svjetski šahovski prvak Karlsen, osam igrača po četiri partije svako sa svakim, pobijedio je Karlsen, Nakamura je bio drugi, tu se pojavio mladi Iranac Furioza koji je ostavio lijepi utisak hrabrom i atraktivnom igrom-nastavlja Vlado.

Iskoristio je ovo vrijeme i da sredi svoju bogatu šahovsku dokumentaciju, „figure su mi stalno namještene“, a pročitao je i knjigui“ Ljubav i šah“ koju je napisala Sali Landau, supruga čuvenog šahovskog šampiona Mihaila Talja.

-Knjiga me je potresla, iako je na ruskom, dosta sam razumio i shvatio. što se sve može doživjeti, uvidio sam da poslije osvajanja titule svjetskog prvaka 1960. Talj prosto više nije mogao da igra zbog života koji je vodio. Sali je bila glumica Narodnog pozorišta u Rigi, pjevala je i svirala klavir. danas živi u Antverpenu. Za mene, četiri največa igrača u istoriji šaha su Aljehin, Talj, Fišer i Kasparov, a ko je peti- ne znam jer ih ima mnogo u konkurenciji-kaže naš sagovornik.

Dakle, nakon porodice, njegova najveća ljubav je šah i to podavno: 1973. je postao majstorski kandidat na šahovskom prvenstvu SFRJ u Sutomoru, rekordnih 50 godina je bio član Šahovskog kluba “Mornar”, a od 2000. je u ŠK “Rumija”, napisao je četiri knjige o šahu.

 Vladov decenijski šahovski saborac, novinar, književnik i bloger “Vijesti”  Milan Vujović kaže da je zanimljivo da ovaj blagi čovjek igra oštar, napadački šah “i što je paradoksalno, s godinama igra sve beskompromisnije, odbija remi i najvećim prijateljima, sem u brzopoteznim partijama. A brzopotezni šah za njega i nije neki šah“.

- Šah je, kako je to na jednom višem nivou definisano, nauka, umjetnost i sport. Partije odigrane pprije 200 godina i danas oduševe, kao u malo kojoj drugoj oblasti, posebno koja ima karakter sporta. Da bi se u šahu napredovalo, mora mnogo da se radi, da se proučava dosta knjiga, ima tu mnogo psihologije. Za mene je to čista ljubav, ispunjenje slobodnog vremena i uživanje u lijepim potezima velikih igrača poput Talja kojeg svi obožavamo, a i meni je bilo neki put zadovoljstvo da odigram sadržajnu partiju. Sa šahom čovjek nikada ne može biti sam, postavi 32 figure i uzme neku knjigu sa partijama. Moja „Mala antologija šahovske umjetnosti“ iz 2014 nailazi na pohvale šahista, tu su biseri šahovskog stvaralaštva, a knjiga je stigla čak do Kasparova, a posebno mi je draga monografija o prijateljju majstoru Radovanu Brajoviću-ističe Vlado.

No, pored skoro fanatične privrženosti šahu, Vladimir Lukšić je možda iznad i prije svega prepoznat kao predani istraživač istorije i tradicije Spiča i rodnog sela Brca, promoter i zaštitnik kulturne baštine zavičaja, njegova svojevrsna živa enciklopedija Jednostavno, fascinira lakoćom kojom barata za prosječnog Baranina nevjerovatnom količinom istorijskih podataka o toponimima svoga života. 

-Zavičaj je izvorište, polazište, utočište, izvor inspiracije, oslonac za neka nova sagledavanja, nove vidike, Čovjek kad ima zavičaj, zna da je tu rado i viđen i primljen, da je slobodan da sebe realizujei prikaže. To je osnov odakle čovjek treba da krene u svijet, i on je mnogo više nego ovo što ja govorim, jedno lijepo osjećanje, jedno lijepo bitisanje u okruženju koje ispunjava lijepim emocijama i idejama-veli Lukšić.

Zavičaju je posvetio četiri od ukupno deset knjiga koje je do sada napisao. Iskorak od osječaja pripadnosti geografiji, istoriji i tradiciji zavičaja, prema bilježenju impresija i fakata, napravio je otkako je otišao u penziju krajem 2000. Kaže, dugo je to nosio u sebi, ponekad imao neke papiriće i na njima zapisane anegdote, sitnice koje je od starijih čuo, zanimljivosti...

-Nažalost, nije to bilo dovoljno koliko je trebalo, a imali smo veliku mogućnost da o tradiciji više saznamo jer je Brca imala ljude koji su bili u Carigradu, Beogradu, Atini, Parizu, znali pet-šest jezika. prošli svijet, a opet se vraćali u svoj zavičaj, od njih se moglo mnogo čuti. Nažalost, ja to nisam ni zabilježio ni saslušao, čovjek kad je mlad, ima i drugih obaveza, onda pođe na plažu, dođe ljeto pa nas dekoncentriše, tako da sam mnoge stvari propustio i to sam zažalio.